Priča o toleranciji, koja
je bila tema jednog od prethodnih postova, može biti dobra osnova za
razmišljanje o iskrenosti sa kojom postupamo u određenoj situaciji, imajući na
umu u njemu plasiranu poruku da nije dovoljno samo ponašati se u skladu sa
principima koje tolerancija kao ideja promoviše, već je bitno usvojiti ih i
iskreno prihvatiti. Kako se ne bismo vraćali na istu priču, dodaćemo samo još
to da se, u našem pokušaju da se reči tolerancija
doda jedna malo šira konotacija, možda javlja opasnost od zaključka da je
neiskrenost u tolerantnom ponašanju isto što i odsustvo tolerancije, što
svakako nije slučaj. Dakle, čak i kada nema stvarnog razumevanja za druge, civilizovano ponašanje je minimum ispod
kojeg čovek ne bi trebalo da se spušta, pa tako pridev civilizovan postaje početak etimološke priče o ponašanju čoveka i
građanina, za koju odmah upozoravamo da obuhvata malo širu grupu raznorodnih
reči.
Reč civilizovan direktno vodi poreklo od latinske reči civilis, što doslovno znači „građanski“,
odnosno koji se odnosi na građanina (civis),
i, u značenju koje se vezuje za ponašanje, podrazumeva postupanje koje dolikuje
jednom građaninu, za razliku, recimo, od ponašanja koje je karakteristično za
vojnike (i danas kada pomislimo na vojničke manire ne dobijamo baš pristojnu
sliku, da ne govorimo o starom i srednjem veku). Pridev civilis
dobio je svoje varijante i u drugim evropskim jezicima (npr. eng. „civil“),
koji se koristi paralelno sa njemu srodnim pridevom courteous, ili u srpskom kurtoazan, učtiv, uljudan (u srpskom možda manje upotrebljavan, ali želimo da
istaknemo francusku formu koju smo preuzeli i latisnki koren, koji su prisutni i
u varijantama u drugim jezicima, ali u svakom slučaju često čujemo da je neko
nešto uradio „iz kurtoazije“).
Nakon građanina, sa
analizom kurtoazije, pomeramo se na
drugačiji društveni sloj i prostor, a to je dvorski ambijent, jer se ona vezuje
za ljude sa dvorskim manirima. Setimo se engleske varijante istog prideva courteous i imenice court, koja, između ostalog, označava dvor, i veza između dvora i
kurtoazije postaje očiglednija. Maniri dvorskog ponašanja asociraju nas na
priče o srednjovekovnim damama i vitezovima, a iz perioda renesanse čuvena je
knjiga „Dvorjanin“ (Il Cortegiano)
italijanskog pisca Baldasarea Kastiljonea, koja na jedan prilično moderan način
predstavlja gotovo priručnik dvorskog ponašanja. Sama knjiga ima oblik dijaloga
koji se odvija među plemstvom na dvoru u Urbinu, u toku kojeg se iznose osobine
i norme ponašanja savršenog dvorjanina.
Slika koju dobijamo nije
samo taksativno navođenje pravila i osobina, već se stiče utisak o određenoj
izveštačenosti, budući da nijedno ponašanje nije apsolutno i svoje postupke
moramo usklađivati sa trenutnom situacijom, a svet dvora stavlja se naspram
prirodnog sveta, koji se čini primitivnijim. Iskrenost u postupanju, dakle,
nije uvek od primarnog značaja za jednu pristojnu i civilizovanu osobu, čega je
najbanalniji primer, recimo, laganje kada ne želimo da uvredimo nekoga, dok
pomalo detinjasti stav „ja kažem svima sve u lice“ može da bude svojstvo ružnog
i nekultivisanog ponašanja.
Imenice koje označavaju
dvor (npr. eng. court, ita. corte), i koje su u osnovi „kurtoazije“,
dolaze od latinske reči cors, cortis, a i u srpskom jeziku imamo reč
„udvornost“ koji se odnosi na izvesne manire u ponašanju, pa iz istog korena,
baš kao i drugi jezici, imamo udvaranje,
udvarati se, dodvoravati se i sl., koji podrazumevaju neko lepo ponašanje u cilju
pridobijanja osobe prema kojoj je ono usmereno. Stariji oblik latinske imenice dvor (cors) je cohors, koja je,
u stvari, sastavljena od com- (cum) i hortus, što znači „bašta, vrt, ograda“ (u srpskom npr. znamo za hortikulturu, koja sadrži ovu imenicu),
što sve upućuje na određeni ograđeni posed ili dvorište. Zanimljivo je da je rođak imenice hortus i engleska imenica yard,
a njihovo poreklo deli i naša reč grad,
koju smo, skrivenu, već upotrebili malopre u rečima ograda i ograđen, što nas
vraća do građanstva sa kojim smo i započeli ovu priču.
Spisak srodnih reči bi
možda mogao da se proširuje u nedogled, u zavisnosti od asocijacija u datoj
prilici i našoj želji da neka ne bude izostavljena, slično spisku rođaka za
neko veliko slavlje za koji postoji opasnost da postane veći nego što to
prostor i kvalitet zabave dozvoljavaju, pa zato moramo da smognemo snage i
volje da presečemo i zaustavimo se u njegovom proširivanju. U svakom slučaju,
opisane reči upućuju na zaključak da stupanjem u građansku zajednicu, koja
predstavlja udaljavanje od prirodnog i primitivnog stanja stvari, prihvatamo i
norme civilizovanog ponašanja. Pri tome, učtivost se možda može učiti, ali za
građansku kulturu i civilno društvo nepohodno je, pre svega, razvijati osećaj
odgovornosti za svoje postupke i svest o efektima sopstvenog ponašanja.
Нема коментара:
Постави коментар