Uprkos tome što se retko
dešava da prođe duži vremenski period u toku kojeg ne dobijemo povoda da se
zapitamo o tolerantnosti našeg društva, reč tolerancija
teško da može biti označena kao reč nedelje ili meseca, budući da se radi o uvek
aktuelnom pojmu, ideji, principu, koji čovečanstvo nosi sa sobom, razvija ga i
unapređuje još od osvita modernog doba. Glagol nositi u prethodnoj rečenici nije sasvim slučajno odabran. Naime, reč
tolerancija vodi poreklo od latinskog
glagola tolerare, što znači podnositi, trpeti, a koji je izveden od glagole tollere, što znači dići, uzeti na sebe, i savim je lako uočiti
da i u latinskom, kao i u srpskom jeziku, postoji vrlo jasna veza između
nošenja i podnošenja. Kada izađemo iz okvira lingvistike, može se učiniti da je
i sama tolerancija prilično težak teret koji ljudi nose na svojim leđima, kao i
da vrlo često ne mogu da podnesu njegovu težinu, pa ga često i zbace a zatim i
pogaze.
Istorijski posmatrano,
tolerancija podrazumeva da se nešto istrpi i ne sprečava, bez obzira na naš
(negativan) stav o tome, a na Balkanu je najčešće u zagrljaju sestre-reči suživot. S pravom se postavljaju pitanja
vezana za to da li je ovako shvaćena tolerancija dovoljan cilj ili je ona puko
trpljenje i podnošenje nečega sa čime suštinski možemo i da se ne slažemo i što
zapravo ne prihvatamo. Kako se ne bismo vrteli oko opštih mesta, najbolje je
posmatrati nama uvek aktuelne društvene konflikte, a to su pre svega oni zasnovani
na verskim, nacionalnim i seksualnim različitostima. Tolerancija, kakvu
najčešće propagiraju naše političke vođe, obavezuje svakog građanina da ni pod
kakvim okolnostima ne preduzima nasilne, verbalne ili fizičke, mere protiv
pripadnika neke od navedenih manjina. S druge strane, ona dozvoljava suštinsko neprihvatanje,
pa, naročito u dane organizovanja Parade ponosa, najčešće čujemo rečenice kao
što je „Može neko s time da se ne slaže“, „Koliko god neko mislio da je to loše
i pogrešno“, što, dakle, toleranciju svodi na najosnovnije značenje te reči, a
to je podnošenje.
Možda se možemo složiti da
je tolerancija u tako serviranom obliku jedan civilizacijski minimum, ali je
jasno da ona ne podrazumeva iskreno prihvatanje različitosti, a upravo je to
prihvatanje ono što treba propagirati. Tolerancija je možda, na primer, bila
neophodna za stabilizaciju međuetničkih klanja na Balkanu, ali ona ne sme da
bude cilj, već polazište. Tek kada prevaziđemo uobičajeno poimanje tolerancije,
možemo se približiti vrednostima jednog modernog i, pre svega, moralnog
društva. Ako je moguće da se neko ne slaže s time, neka se samo zapita da li mu
je svejedno da li ga neko voli ili ga tek podnosi.
Naravno, svet je odmakao u
konceptualizaciji pojma tolerancija,
pa je UNESCO još devedesetih godina u svojoj definiciji toleranciju podigao na
nivo aktivnog delovanja u cilju prihvatanja različitosti, zasnovanog na
uvažavanju, znanju, komunikaciji.
Na kraju, možemo da se vratimo
na početne etimološke analize i poigramo se sa glagolom tollere, koji u svom punom obliku glasi: tollo, tollere, sustuli, sublatum. Od njegovog participa perfekta (sublatum) latinski jezik je dobio pridev sublatus, koji znači ponosan.
Sada vidimo da nam i srodnost ponošenja
i podnošenja poručuje da je potrebno
samo malo promeniti perspektivu, kako bismo se manje podnosili a više ponosili
različitostima.
Нема коментара:
Постави коментар